RUSKI KNJIŽEVNICI

Naslov: RUSKI KNJIŽEVNICI 04.01.10 22:42

Maksim Gorki

[You must be registered and logged in to see this image.]

Aleksej Maksimovič Peškov (rus. Алексей Максимович Пешков; 28. mart, 16. mart po Julijanskom kalendaru, 1868 - 18. jun 1936), poznatiji kao Maksim Gorki (rus. Максим Горький), je bio sovjetski pisac, osnivač književnog metoda socijalističkog realizma i politički aktivista.

Rođen je u Nižnjem Novgorodu a umro je u Moskvi. Od 1906. do 1913. i od 1921. do 1929. je živeo u inostranstvu; nakon povratka u Sovjetski Savez, prihvatio je kulturnu politiku toga vremena, mada mu nije bilo dozvoljeno da napušta zemlju.

U 19. godini pokušao je samoubistvo. Agitirao je protiv carizma, tražio društvo revolucionara narodnjaka i branio interese siromašnih. Godine 1905. piše proglase protiv vojske, policije, cara i biva zatvoren, a oslobođen je na protest intlektualaca mnogih zemalja. Godine 1906. ilegalno napušta zemlju i ostaje u emigraciji do 1913., gdje se bori za obustavljanje svake pomoći carskoj Rusiji. U svojim prvim pripovetkama opisuje egzistenciju ljudi sa dna društvene lestvice. U nizu članaka prikazuje svoje neprijateljstvo prema fašizmu i malograđanskoj sebičnosti. Smisao umetnosti tražio je u istini, stvaralačkom radu i afirmaciji čovečnih odnosa među ljudima.

Dela
Novele i pripovetke
-"Makar Čudra" - 1892
-"Dve skitnice" - 1894
-"Starica Izergilj", "Čelkaš" - 1895
-"Konovalov" - 1897
-"Prolećni zvuci" - 1901
-"Po Rusiji" - 1912-1916
-"Život u plavom" - 1925

Lirske pesme u prozi
-"Pesma o sokolu" - 1899
-"Vesnik Bure" - 1901

Romani
-'"Foma Gordejev" - 1888
-'"Troje" - 1900
-'"Mati" - 1907
-'"Ispovest" - 1908
-'"Gradić Okurov" - 1909
-"Život Matveja Kožemjakina" - 1910
-"Život Artamonovih" - 1925
-"Život Klima Samgina" 1926-1936

Drame
-"Malograđani", "Na dnu" - 1902
-"Letnjikovac" - 1904
-"Deca sunca" - 1905
-"Neprijatelji" - 1906
-"Vasa Železnova" - 1910-1936
-"Jegor Buličov" - 1936

Uspomene
-Detinjstvo - 1913-1914
-"Među ljudima" - 1916
-"Moji univerziteti" - 1923
-"Beleške iz mog dnevnika" - 1923-1924

Naslov: Re: RUSKI KNJIŽEVNICI 08.01.10 13:56

Vladimir Vladimirovič Majakovski

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vladimir Vladimirovič Majakovski (Bagdadi pored Kutaisa, 19. jul 1893. - Moskva, 14. april 1930.), je bio ruski književnik.

Pošao je u slikarsku školu, bio zatvoren zbog socijalističke agitacije, oduševljeno prihvatio Oktobarsku revoluciju i stavio u njenu službu svoj pesnički i slikarski talenat. Pesnički rad počeo je kao futurista, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je da stvori novu poeziju koja bi odgovarala urbanom a zatim i revolucionarnom razdoblju istorije Rusije i čovečanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme, žargonske reči, namerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, služi se vrlo često igrom reči, dotada nepoznatim metaforama, a posebno voli hiperbole.

Razbija tradicionalnu ritmičku strukturu stiha i stvara novi, u grafičkom slogu "stepenasti" stih, koji posebno pogoduje stavu retoričkog pesnika koji se direktno obraća velikom auditorijumu. Smisao takve poezije odvodi ga direktno na revolucionarnu tribinu, miting. Eksperimentalnu liriku slede velike lirske poeme monološkog tipa "Oblak u pantalonama", "Rat i svet", "Čovek". Stavljajući poeziju svesno u službu revolucije piše agitacijske pesme ("Levi marš"), scensko delo na temu revolucije s biblijskim motivima "Misterija Bufo".

Svojim delom izvršio je veliki uticaj na razvoj sovjetske poezije, a delovao je i na pesnike izvan SSSR (Aragon, Beher, Vapcarov i dr.)

Završio je život samoubistvom.

Naslov: Re: RUSKI KNJIŽEVNICI 11.02.10 19:21

Nikolaj Vasiljevič Gogolj

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nikolaj Vasiljevič Gogolj (rus. Николай Васильевич Гоголь, ukr. Микола Васильович Гоголь) je bio ruski pisac rođen u Ukrajini. U svojim delima je pokazivao duboko razumevanje i poštovanje za ljude, mentalitet, istoriju i kulturu Ukrajine i Rusije.

Hronološki je prvi među plejadom velikih ruskih realista, pisao je pripovetke, romane i komedije. U njegovim radovima je prisutan i uticaj prethodne epohe nacionalnog romantizma.

Gogolj je imao veliki uticaj na kasnije ruske realiste.

Biografija
Otac, stari kozački oficir, razvio je kod Gogolja književni ukus. Majka mu je prenela mističnu religioznost, koja ga je morila u docnijem životu. Posle detinjstva provedenog na selu u Ukrajini, našao je posao u ministarstvu u Sankt Peterburgu.

Svoj javni književni rad je otpočeo 1829. kada je pod pseudonimom objavio neuspelu romantičnu poemu „Gans Kihelgarten“. Godine 1831. napušta državnu službu i postaje profesor istorije u školi za kćeri oficira, a od 1834. na Univerzitetu u Sankt Peterburgu. Udaljenost i nostalgija za rodnom Ukrajinom inspirisala ga je da napiše zbirku pripovedaka „Večeri na majuru kod Dikanjke“ (1831-1832). U pričama je koristio elemente folklora, fantastike i humora, kojima je opisivao život na selu.

Na Gogoljevo opredjeljenje za književnost jako su uticala prijateljstva sa Žukovskim i, naročito, Puškinom koji mu je dao ideje za nekoliko djela.

Naredni period je za Gogolja bio veoma plodan. Napisao je zbirke pripovedaka Arabeske i Mirgorod (1835). Njegova najpoznatija drama, „Revizor“, nastala je 1836. i privukla veliku pažnju književne i političke javnosti, pa i samog cara.

Iste godine počeo je da piše svoj kapitalni roman, „Mrtve duše“. Smatrao je da je ovo delo njegova misija kojom će postići natčovečanski podvig. Prvi deo „Mrtvih duša“ se pojavio 1842. i pored prethodne cenzure. Ovo delo predstavlja detaljnu satiričnu studiju Rusije posmatrane iz perspektive glavnog junaka Čičikova.

U kasnijem životu pao je u depresiju i počeo da vodi asketski život. Od 1836. do 1848. putovao je po Zapadnoj Evropi. Zapao je u stvaralačku krizu, a počeo je da pokazuje znake paranoidne psihoze (verovatno šizofrenije). U noći 24. februara 1852, u naletu manije inspirisane religioznim zanosom, spalio je svoje rukopise, među kojima je bio drugi deo romana „Mrtve duše“. Sam je rekao da ga je na ovaj potez naveo đavo. Nekoliko dana kasnije, 4. marta, je preminuo. Pokopan je na moskovkom groblju Novodeviči.

Dela
Poezija
* Ganc Kuhelgarten (1829)

Pripovetke i romani
* Večeri na majuru kod Dikanjke (1831-1832)
* Zbirka Mirgorod (1835)
- Taras Buljba (1835, 1842)
* Peterburške priče
- Nos (1836)
- Šinjel (1842)
* Mrtve duše (1842)

Drame
* Ženidba (1833)
* Revizor (1836, 1842)

Naslov: Re: RUSKI KNJIŽEVNICI 03.04.10 22:46

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (rus. Фёдор Миха́йлович Достое́вский; rođen 11. novembra, odnosno 30. oktobra po starom kalendaru, 1821. godine u Moskvi, preminuo 9. februara, odnosno 28. januara po starom kalendaru, 1881. godine u Sankt Peterburgu) je bio jedan od najvećih pisaca svih vremena.

Završio je vojnu školu. U dvadesetosmoj godini zbog učešća u revolucionarnoj organizaciji bio je osuđen na smrt. Nakon pomilovanja proveo je četiri godine na prisilnom radu u Sibiru.

On je jedan od najuticajnijih pisaca ruske književnosti. Prema širini i značaju uticaja, posebno u modernizmu, on je bio svetski pisac u rangu Šekspira i Servantesa. Realizam Dostojevskog predstavlja svojevrsni prelaz prema modernizmu, jer njegovo stvaranje upravo u epohi modernizma postaje nekom vrstom uzora načina pisanja. Sa aspekta književne tehnike njegovi su romani još uvek bliski realizmu zbog obuhvata celine, načina karakterizacije i dominirajuće naracije, dok dramatični dijalozi, filozofske rasprave i polifonija čine od njega preteču modernizma. Utemeljitelj je psihološkog romana. Po mnogima je i preteča egzistencijalizma.

Biografija
Fjodor je bio drugi od sedmoro dece Mihaila i Marije Dostojevski, koji su bili potomci beloruskih imigranata. Porodica Dostojevski vuče poreklo od beloruskih unijatskih (grkokatoličkih) plemića koji su se kasnije vratili u okvire pravoslavlja. Ubrzo pošto je majka umrla od tuberkoloze 1837. godine, on i brat Mihail su poslati u Vojnu akademiju u Sankt Peterburgu. Godine 1839. umro mu je i otac, penzionisani vojni hirurg i nasilni alkoholičar, koji je služio kao doktor u bolnici za siromašne „Marinski“ u Moskvi. Pretpostavlja se da su Mihaila ubili njegovi kmetovi, za koje je poznato da su u više navrata bili ogorčeni Mihailovim ponašanjem u pijanom stanju. Pretpostavlja se da su ga ubili tako što su ga vezali i sipali mu votku u usta dok se nije udavio.Po drugoj priči, Mihail je umro prirodnom smrću, a nasilno objašnjenje njegove smrti je skovao susedni zemljoposednik da bi lakše kupio njegov posed.

Fjodoru nije previše dobro išlo u Vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu, pošto je bio loš iz matematike koju je prezirao. Umesto toga se posvetio književnosti. Tada je visoko cenio Onore de Balzaka, te je 1843. čak preveo jedno od njegovih najvećih dela, „Evgenija Grande“, na ruski jezik. Dostojevski je počeo da piše svoju dela otprilike u ovo vreme i 1846. se pojavio njegov prvi roman u formi epistolarne proze, „Bedni ljudi“, koji je dobio odlične kritike, a jedan kritičar (Visarion Belinski) je dao čuvenu karakterizaciju: „Rođen je novi Gogolj!“.

Dostojevski je uhapšen i zatvoren 23. aprila 1849. pod optužbom da je učestvovao u revolucionarnim aktivnostima protiv Cara Nikolaja I. Na dan 16. novembra iste godine je osuđen na smrt zbog delanja protiv vlasti u sklopu intelektualnog kruga, tzv. Kruga Petraševskog. Posle lažnog streljanja gdu su mu vezane oči i kada je ostavljen na hladnom vremenu da čeka na hitac odreda za streljanje, Dostojevski je pomilovan i upućen na prisilni rad u radnom kampu „Katorga“ u Omsku, u Sibiru. Tokom ovog perioda povećao se broj epileptičnih napada za koje je imao genetsku predispoziciju. Godine 1854. je pušten iz zatvora da bi služio u Sibirskom regimentu. Dostojevski je proveo narednih pet godina kao poručnik u sedmom bataljonu, koji je bio stacioniran u tvrđavi u Semipalatinsku, u današnjem Kazahstanu.

Ovaj period se smatra za prekretnicu u njegovom životu. Dostojevski je napustio ranije političke stavove i vratio se tradicionalnim ruskim vrednostima. Postao je ubeđeni hrišćanin i veliki protivnik filozofije nihilizma. U to vreme je upoznao i Marju Dmitrijevnu Isajevu, udovicu prijatelja iz Sibira, kojom se potom oženio.

Godine 1860. se vratio u Sankt Peterburg, gde započinje nekoliko neuspešnih književnih časopisa sa svojim bratom Mihailom. Dostojevski biva izuzetno potresen smrću supruge 1864, a odmah zatim i smrću svoga brata. Bio je u lošoj finansijskoj situaciji, a morao je da izdržava i udovicu i decu svoga brata. U to vreme je potonuo utonuo u depresiju, kockajući se, često gubeći i zadužujući se.

Dostojevski je imao problem sa kockom. Tako je i jedno od njegovih najpoznatijih dela, „Zločin i kazna“ napisano u rekordno kratkom roku i brzo objavljeno da bi uspeo da isplati kockarske dugove, a pošto ih je otplatio ponovo je ostao gotovo bez novca. U isto vreme je napisao i knjigu „Kockar“ da bi zadovoljio ugovor sa svojim izdavačem.

Dostojevski je u ovo vreme putovao u zapadnu Evropu. Tamo je prvo pokušao da obnovi ljubavnu vezu sa Apolinarijom Suslovom, mladom studentkinjom, ali je ona odbila da se uda za njega. Još jednom mu je slomljeno srce, ali je uskoro upoznao Anu Grigorjevnu, dvadesetogodišnju devojku koja je radila kao stenografkinja, kojom se oženio 1867. U ovom periodu je napisao svoja najveća dela. Od 1873. do 1881. izdaje, ovaj put uspešan, mesečni književni časopis sa kratkim pričama, karikaturama i člancima o aktuelnim dešavanjima — Piščev dnevnik. Časopis je doživeo ogroman uspeh.

Dostojevski je 1877. održao počasni govor na sahrani pesnika Nekrasova, koji je tada pobudio mnoge kontroverze, a godine 1880. održao je poznati Puškinov govor na otvaranju spomenika Puškinu u Moskvi.

Pred kraj života je živeo u gradu Staraja Rusa u Novgorodskoj oblasti, nedaleko od Sankt Peterburga. Umro je 9. februara (28. januara po starom kalendaru), 1881. od problema sa plućima koji su bili izazvanim njegovim epileptičnim napadima. Sahranjen je na groblju „Tihvin“ pri manastiru Aleksandar Nevski, u Sankt Peterburgu, u Rusiji. Procenjuje se da je 40.000 ljudi prisustvovalo njegovoj sahrani. Na njegovom nadgrobnom spomeniku piše: „Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično, padnuvši na zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi.“ (Jevanđelje po Jovanu XII,24), što je i epigraf njegovog poslednjeg romana, „Braća Karamazovi“.

Stvaralaštvo
Najpoznatija dela su mu „Zločin i kazna“„“ i „Braća Karamazovi“. U „Zločinu i kazni“ glavni lik, siromašni student, iskušava sebe ponet idejama o „velikim ljudima“ i socijalnoj pravdi. Živeći u najvećoj bedi izgrađuje pogled na svet koji se zasniva na ideji da je društvo suštinski nepravedno, jer omogućava beskorisnim i iskvarenim ljudima da uživaju u bogatstvu, dok istinski vredni ljudi propadaju u siromaštvu bez mogućnosti da razviju i ostvare svoje sposobnosti. Pravosuđe osuđuje sitne zločine, a istorija slavi ljude poput Napoleona koji su odgovorni za smrt hiljada ljudi. Odlučuje da iskuša sebe i da počini zločin koji će mu omogućiti novac za školovanje i čoveka dostojni život. Međutim, pod teretom savesti na kraju se predaje policiji. „Braća Karamazovi“ je poslednja knjiga Dostojevskog. To je roman složene strukture u čijem je središtu sudbina porodice Karamazovih. Osim toga poznati su i njegovi romani „Kockar“ i „Idiot“.

Stvaralaštvo i ime Dostojevskog je vremenom postalo sinonim za duboku psihološku analizu. Dugo su psihološka analiza i kontradiktornost njegovih likova činile da čak i sistematske psihološke teorije značajnih psihologa izgledaju površno. Mnogi teoretičari psihologije, uključujući i samog Sigmunda Frojda, smatrali su Dostojevskog začetnikom psihološke teorije i analize. Osećaj za zlo i ljubav prema slobodi učinili su njegovo delo vrlo relevantnim za 20. vek, vek dva svetska rata, masovnih ubistava i totalitarnih režima. Njegove ideje i inovacije u formi književnog dela, duboko su uticale na mnoge filozofe i pisce, Fridriha Ničea, Albera Kamija, Žana Pola Sartra, Mihaila Bulgakova, itd. Dela sklopljena od kombinacije običnih i svakodnevnih tema sa univerzalnim pitanjima, kao što su vera, patnja i značenje života, i danas bude živo interesovanje čitalaca širom sveta.

Smrt
Preminuo je 9. februara po novom, odnosno 28. januara po starom, kalendaru, 1881. godine u Sankt Peterburgu. Posle dva dana, njegovo telo je ispratila na groblje bezbrojna gomila naroda, monaštva i sveštenstva. Takva počast odavana je jedino telima preminuluh ruskih careva.

Romani
-Bedni ljudi, 1846 - roman u pismima
-Dvojnik, 1846 - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti
-Bele noći, 1848 - sentimentalni roman
-Netočka Nezvanova, 1849 - nedovršeno delo, prekinuto hapšenjem i odlaskom u Sibir
-Selo Stepančikovo, 1859 - napisano u Sibiru, komični roman s temom o provincijskoj vlasteli
-Poniženi i uvređeni, 1861 - roman-feljton, apologija ljubavi
-Zapisi iz mrtvog doma, 1861 - roman o zatočeništvu, jedan od najbogatijih karakteroloških spisa u istoriji, bilo da je reč o čisto psihološkim, antropološkim ili konkretno literarnim ostvarenjima
-Zločin i kazna, 1866 - prelazni oblik prema modernom romanu, virtuozni roman na temu savesti
-Kockar, 1866 - takođe vrsta autobiografskog spisa, roman o urvinama kockarske strasti
-Idiot, 1868 - apologija dobrote, pravoslavlja i lepote
-Zli dusi, 1871-1872 - „antinihilistički roman“
-Mladić, 1875 - filozofsko razmatranje motiva i cilja, neverovatno poniranje u dubinu mlade ljudske duše
-Braća Karamazovi, 1879-1880 - kruna piščevog stvaralaštva, smatra se[ko smatra?] najvećim književnim delom u istoriji svetske literature, filozofsko tumačenje svetlosti pravoslavnog hrišćanstva, roman koji po pravilu, menja čitaočev život

Novele
-Zapisi iz podzemlja, 1864 - intimna filozofska ispovest čoveka iz „podzemlja“
-Krotka, 1876 - objavljena unutar piščevog dnevnika, „jedna od najpotresnijih novela očaja“ u svetskoj književnosti

Anegdota
Kći Dostojevskog čudila se svojoj majci što je ona, dvadesetogodišnja devojka, imala hrabrosti da se uda za čoveka od četrdeset i sedam godina. Na to je gospođa Dostojevski odgovorila:

— Tvoj otac bio je u ono vreme mnogo veseliji i mlađi po liku od mladića svog vremena koji su prema tadašnjoj modi svi nosili naočare i izgledali kao profesori zoologije.

Naslov: Re: RUSKI KNJIŽEVNICI 08.05.10 18:12

Lav Nikolajevič Tolstoj (rus. Лев Никола́евич Толсто́й) Jasnaja Poljana, pokrajina Tula, 9. rujna 1828. - Astapovo, 7. studenog 1910.), ruski književnik i mislilac, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca. Tolstoj je bio propovjednik jednoga oblika kršćanstva koji se, po njegovim riječima, temeljio na onome što je rekao Isus Krist umjesto na crkvenim naukama, stoga je i poricao Isusovo božanstvo, rođenje od djevice i uskrsnuće. Tolstoj je bio zagovornik kršćanskog anarhizma i uvjereni pacifist.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Naslov: Re: RUSKI KNJIŽEVNICI 08.05.10 18:17

Životopis

Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece. Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodjelio je u 18. stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života.

Polazeći u prikaz njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje, plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina. Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje mnogo patiti zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i zbunjen.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Tolstojeva supruga Sofia Andreevna Tolstoj i kći Alexandra Tolstoj

Ali aristokratsko porijeklo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim u jednu udanu ženu, pa nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Mada je bio osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor i sklonost ka poeziji. Najviše je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena. Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnatestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.

Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na Kavakazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavakasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...

Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postaće njegova supruga. U Moskvi je imao jedan drugi susret. Flertovao je sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Tolstojeva soba

Bila je udana i postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz-James, čije su ga noge obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima.

U Ženevi upoznaje kćerke svog rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas, prefinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju.

Ah kad bi Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio. - zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostati će prijatelji i četo će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj, sada već ozbiljan grof u srednjim godinama, s ugledom već poznatog pisca očarava njene već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija, pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje.

Kasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sonji. Tako će doći i do prosidbe. Saznavši da grof traži Sonjinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga odbije. Ne slušajući je Sonja, sve sretna, ipak je pristala. Na Sonjinim zarukama Liza je teška srca zagrlila svog, budućeg šogora. Pred vjenčanje, na Sonjino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao. Mlada i naivna, ne poznavajući život, pod perom tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen suprug otkriva najbrutalniju i najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije braka doživljavao s nekom seljankom vražje seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sonja je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio ili poznavao prije nje.

Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, tu prostu i debelu seljanku, tri godine ljubavnicu njenog muža. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrela i nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku, navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Tlostojev grob u Yasnaya Polyana

Sonjina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati vremenom Tolstojeva stvaralaštva,Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat ponudio ruku Tanji, Sonja se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sonjino inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sonja bila ljubomorna, Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je kulminaciju, ljubomora se graničila sa sujetom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što prebaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge. Sonja sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astopov, svoj veoma buran život 7. studenog 1910. godine zbog upale pluća. Sonja će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom Savezu objavljena zbirka njegovih djela sadrži 90 svezaka.

Naslov: Re: RUSKI KNJIŽEVNICI 08.05.10 18:19

Izvorna djela autora:
Lav Nikolajevič Tolstoj

Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi:
Lav Tolstoj
Djetinjstvo (1852.)
Dječaštvo (1854.)
Mladost (1856.)
Sevastopoljske pripovijetke (1855. - 1856.)
Obiteljska sreća (1859.)
Kozaci (1863.)
Polikuška (1863.)
Rat i mir (1864. - 1869.)
Otac Sergije (1890. - 1898.)
Ana Karenjina (1873. - 1877.)
Smrt Ivana Iljiča (1884. - 1886.)
Vlast tame (1886.)
Plodovi prosvjete (1886. - 1889.)
Kreutzerova sonata (1888.)
Gospodar i sluga (1895.)
Uskrsnuće (1889. - 1899.)
Živi leš (1900.)
Hadži Murat (1896. - 1904.)

» FRANCUSKI KNJIŽEVNICI
» AMERIČKI KNJIŽEVNICI
» BRITANSKI KNJIŽEVNICI
» NEMAČKI KNJIŽEVNICI
» SRPSKI KNJIŽEVNICI